Sve nijanse sive boje

utorak, 04.09.2007.

SAMO LINK

DRAGI MOJI!

KAKO NEMAM VIŠE VREMENA UREĐIVATI SVE SVOJE BLOGOVE,
AKO ME ŽELITE ČITATI NAĆI ĆETE ME TAMO:

ARIES

SVAKO DOBRO!

| komentari (0) | print | # |

srijeda, 27.06.2007.

U OPATIJI

Došao je u petak poslije posla po nju. Završio je ranije s poslom pa su krenuli odmah iza podneva. Tijekom putovanja pričali su o običnim, svakodnevnim stvarima ne dotičući se tema koje bi ih mogle dovesti u stanje koje sada nisu željeli. Bili su opušteni koliko je prilika dozvoljavala. Slušali su glazbu i povremeno pjevušili. Vrijeme je bilo prekrasno. Gledala ga je uživajući u tome što je kraj nje nakon toliko vremena. Gledala je njegov muški profil, njegove ruke koje je toliko voljela, njegove usne, željevši samo da ga ljubi. Palila mu je cigarete, mijenjala diskove u playeru, dodavala i brojila sitan novac za cestarinu, dodavala kartice za cestarinu. Osjećala se kao partner u vožnji, kao suradnik u toj jednostavnoj radnji. Osjećala se važno i vrijedno. Osjećala se dobro kao nikada prije. Osjećala je posebno zadovoljstvo jer se više nisu morali skrivati. Nije bilo nikoga koga bi mogli povrijediti. Kada su stigli obavio je formalosti na recepciji dok je ona gledala more sa terase kavane. Odveo je u njihovu sobu. Rebecca je ušla u sobu luksuznog hotela. Raspakirala je najnužnije i otišla u kupaonicu. On je parkirao auto u hotelsku garažu. Čula ga je da je ušao u sobu. Došao je k njoj u kadu, bez riječi. Sapunali su jedno drugo milujući se. Izišli su iz kade i još mokri otišli do kreveta. Stajali su pored njega i gledali se. Voda se slijevala niz njihova gola tijela. Oboje su bili uzbuđeni ali nijedno od njih nije željelo žuriti. Predugo su ovo čekali. Željeli su uživati u svakom trenutku. Zagrlio je i poljubio nježno i sa puno čežnje. Nisu vodili ljubav dvadeset godina. Još im nije bilo jasno da se više ne moraju suzdržavati i skrivati. Pripadali su jedno drugome. Zaslužili su svu sreću koju su sada imali. Legli su na krevet ne razdvajajući usne. Vodili su ljubav kao prvi puta. Nije to bio samo seks. Bila je to čista koncentrirana ljubav. Sa začinima čežnje i želje koja je rasla dugim godinama. Prije no što je učinio pokret koji će ih konačno spojiti zaustavila ga je. Pogledali su se.
"Želim zapamtiti ovaj trenutak Dominik. Ovo sam sanjala, ovo sam čekala, o ovome sam maštala dugi niz godina".
Ulazio je u nju polako dozvoljavajući joj da se navikne na njega. Odjednom je postala nestrpljiva. Počela se brže kretati. On se nije bunio. Osjetio je da joj to treba. Pustio je da ga vodi. Svršili su, oboje ispunjeni osjećajem da su se vratili kući. I jedno drugome.
"Nikako nisam mogla prestati misliti na tebe. Bio si sa mnom u svim mojim danima. Nije fer prema njemu ali to je tako". Morala je započeti taj razgovor. Nakon vođenja ljubavi osjetila je potrebu da to izbaci iz sebe. "Bilo mi je tako teško". Tek se sada mogla potpuno opustiti. Počela je plakati. Zbog protekle godine, zbog proteklog mnoštva godina. On je bio tu i ona se osjetila dovoljno sigurnom. Mogla si je dozvoliti da pukne. On je grlio i nježno joj šaputao: "Ne brini se, tu sam. Sada sam tu i više te neću pustiti da odeš. Neću dozvoliti da ti se nešto loše desi. Ne brini se". Plakala je dugo. Isplakala je sve besane noći, sve dane pune čežnje, sve svoje pogreške. Morala je to učiniti. Samo s njim je to mogla. Posljednjih 11 mjeseci morala se suzdržavati, morala je ići dalje, morala se brinuti za djecu, egzistenciju, kuću. Sada više nije bila sama. Sada je mogla biti slaba. Barem na trenutak. On je to znao. Osjetio je.
Drugo jutro se otišla kupati. Pustila ga je da spava. Probudio se dok je bila u kadi. Pokucao je na vrata kupaonice. "Želiš li nešto jesti"? Klimnula je. "Da naručimo u sobu ili želiš ići u restoran"? "Možemo i u sobi", odgovorila je. "Što se nudi"?, zapitala je, osjećajući glad. On je nabrajao. Odlučila se za pecivo, margarin i pekmez. Naručio je jelo i presvukao se. Ona je u mantilu izišla iz kupaonice. Došla je do prozora. Soba je imala pogled na more. "Kako je lijepo, Dominik. Uživam." "Znam. Osjećam to", odgovorio je. "Ne sjećam se kada sam posljednji puta bila ovako sretna", uzdahnula je. Zagrlio je s leđa i stajali su tako gledajući more svaki sa svojim mislima. Okrenuo je prema sebi i poljubio. Zagrlio je. Naslonila je glavu na njegova prsa. Milovao je nježno po kosi. "Lutko moja", prošaputao je s puno ljubavi i čežnje. Netko je pokucao na vrata. Doručak je stigao. Jeli su u tišini dozvoljavajući sebi da ih popusti prvi val uzbuđenja što su ovdje, zajedno i sami. Kada su pojeli ustali su od stola i oboje krenuli prema krevetu. Razgovor je mogao pričekati. Nakon dugih 20 godina bili su previše nestrpljivi da se opet spoje a da bi čekali neko prikladnije vrijeme. Sada je bilo pravo vrijeme. Njihovo vrijeme. Njihovo novo vrijeme. Ljubili su se nježno, strpljivo, istraživački.
"Tako si mi nedostajala", šaputao je ljubeći je po vratu. "Znam. Toliko sam čeznula za tobom. Nisam ovo učinila godinu dana", mrmljala je između poljubaca Proveli su divan vikend. Malo su šetali, jeli su u sobi, razgovarali o poslu i spavali. Sve ostalo vrijeme proveli su u krevetu nadoknađujući propuštene godine i uživajući jedno u drugome. Uživajući što su zajedno.
"Kako ćeš reći djeci?", upitao je za vrijeme ručka. "Ona već znaju. Puno sam im pričala o tebi." Odgovorila mu je, ne bez ponosa. "Stvarno?" Ostao je iznenađen. "Da, mislim da te već vole. Moja se ljubav nije mogla sakriti. Vole te jer znaju da me voliš i da ja volim tebe. Prepoznaju moj sjaj u očima dok im pričam o tebi. Znaju da mi značiš puno". "Da li će biti ljubomorni, na neki način?" Pitanje je bilo puno straha. "Ne boj se toga", rekla je milujući ga po licu. "Njega više nema. Ne na taj način. Ti se možeš brinuti za njih duže no što je on to činio. Ako bude sve u redu i njima ćeš biti dar, na neki način. Oni to shvaćaju. Vidjeli su koliko mi je bilo teško. Znaju kako je teško biti sam. Vidjeli su me pokošenu i na podu. Malaksalu od brige i bola." Jače je zagrlio dok je govorila o tome. Sjena bola plovila je njezinim licem. On je osjećao njezinu bol koju je pretrpjela. "Bilo je teško, znam." Rekao je prtepun razumijevanja, kao i uvijek. "I još je teško na neki način, ali učim se živjeti s tim." Oboje su znali da još nije gotovo. "No, sada imaš mene." Rekao je s omijehom. "Istina. Trebati će mi vremena da se saživim s tim da je uz mene netko tko će podnijeti dio tereta. Na bolje se lako naviknuti.", nasmijala se. "I to je istina. Volim te Dominik." "I ja tebe." Rekao je nježno je privijajući uz sebe.

| komentari (4) | print | # |

petak, 08.06.2007.

M. I H.

Sjedila je na plaži i uživala u osvježenju koje je pružao sladoled. Čitala je knjigu koju joj je preporučio Hrvoje. Moniki je balet bio najveća ljubav a nakon njega čitanje knjiga. Nije imala dara za pisanje iako je njezina majka uvijek tvrdila da tko voli čitati ima dara i sklonosti i zapisivanju misli i ideja koje se rađaju najviše dok čitaš. Ona je svoje ideje i misli prenosila pokretom i stapala svoje tijelo sa svim svojim idejama u virtuoznim pokretima tijela iz kojih je govorila njezina duša.
- O čemu razmišljaš? Upitao je Hrvoje koji je nečujno prišao i zatekao je u razmišljanju.
- O umjetnosti i stvaranju. Razmišljam kako je čovjek kreativno biće i kako ima potrebu stvarati i dokazivati se cijeloga života. Ja tu svoju potrebu zadovoljavam plešući.
- Da znam, razumijem te. Vidiš otkako sam u kolicima zahvaljujem Bogu da mi je podario dar za koji ne treba pokret tijela. Stvarati mogu i u kolicima. A tim više sam zahvalan upravo na tome što me nesreća naučila što je uistinu važno u životu. Do tada sam bio uvijek u žurbi, pomalo nestrpljiv, a sada znam zastati, smiriti se, pričekati. Nije bez veze rečeno da kroz patnju sazrijevamo.
- Koliko zapravo imaš godina?
- 28.
- Uvijek si mi djelovao starije.
- Možda zbog ozbiljnosti. Moram priznati da to i nije kompliment.
- Oprosti, nisam tako mislila.
- Ma šalim se. Nisam ga ni očekivao. Svjestan sam i sam da već i pogled na mene budi u ljudima neku ozbiljnost i sućut jer velika većina ljudi teško će se zamisliti u mojem položaju koji i nije strašan, kako se možda činilo prvih dana. Čovjek se svemu prilagodi. Uživam u svom poslu. Bez želje da izazovem sućut smatram da je moj posao najvrijednije što mogu još u životu učiniti. Raditi i ostaviti trag na neki način. I najvažnije što sam shvatio da kretanje izvan mojih mogućnosti i nije nešto posebno. Imam svu tehniku svijeta od računala, kućnog kina s DVD-om, liniju iz snova i tonu CD-a. U mojem skromnom stanu od 40 kvadrata sav je moj život. Naravno da ste mi vi kao moje društvo izrazito važni ali mogu preživjeti i u stanu jer je tamo sve što trebam.
- Da li si ikada pomislio što bi se dogodilo da si stradao a bio si, recimo... Plesač?
- Da.
- Bi li to tada isto tako brzo i hrabro podnio i u situaciji kada si svjestan da ostaješ bez najvažnije stvari u svom životu?
- Ti doista misliš da je to balet?
- Za mene jest.
- Za sada.
- Kako znaš da nije za uvijek? Ne zamjeri, stariji sam od tebe 6 godina i preko nekoliko iskustava. Jednostavno znam. Kako rekoh na početku našeg razgovora znam što je najvažnije na svijetu. Ima jedna zgodna pjesma. Pa kaže: «Ti dala bi za mene svijet. Svijet lako daje sa se dvadeset....« Što je najvažnije na svijetu? Ljubav. Prema bilo čemu i bilo kome. Ljubav. Ona prava, apsolutna. Prema ljudima, životu i svemu što nas okružuje. Bezuvjetna ljubav. Vjeruj mi, ništa smo bez nje. Znam da se poslu možeš predati i da ga možeš voljeti ali on te neće grijati noću.
- Usamljen si ?
- Ponekad.
- A Virginia?
- Što s njom?
- Niste li vas dvoje par?
- Ma ne, otkud ti to?
- Vidjela sam vas kako se gledate.
- Stvarno?
- Pa da. Zar vi toga niste svjesni? Kad god ste zajedno za vas više nitko ne postoji, više vam nitko ne treba, više ništa ne primjećujete...ja mislim da je to vrlo lijepo vidjeti između dvoje ljudi.
- Nisam svjestan toga. Mi se družimo više nego prije ali vjerujem da je to stoga što se ona pored mene osjeća sigurno. Ja je ne mogu povrijediti na način na koji je povrijeđena i sa mnom se osjeća sigurna. Mislim da je upravo u tome razlog što se intenzivnije družimo a i meni dobro dođe društvo. A evo zovu nas. Idemo na klopu. Baš se veselim. Branko je majstor za roštilj. Za svašta je on majstor. -- Molim?
- Pa s obzirom na poglede koje mu upućuju žene... i na sve njegove uspjehe kod žena...
- A zaljubit će se i on. Imao ih je gomilu ali ona prava još nije stigla. Još ima vremena.
- To je istina.

| komentari (4) | print | # |

ponedjeljak, 21.05.2007.

D. I R.

Nazvao je nakon blagadana. Želio bih razgovarati. Možemo li se naći u Pothodniku? Našli su se za sat vremena u malom kafiću gdje nije treštala glazba. Sjedili su jedno nasuprot drugome i upijali jedno drugoga pogledima. Kako si? Dobro. Stvarno? A čuj, kako koji dan. Koliko je prošlo? 10 mjeseci. Kako je bilo? Prestrašno. Ali ne bih ja o tome, Dominik. Ne ljuti se. Ma sve OK. Neću te siliti. Ako osjetiš potrebu razgovarati reći ćeš mi. Naravno. Razgovarali su o njezinom novom poslu. On je u tom poslu bio puno duže i njoj su bili potrebni njegovi savjeti. On je gledao. Odgovarao joj je mehanički. Razmišljao je kako je nakon svega ozbiljnija ali i opuštenija. Znao je da nije imala savršen brak. Tek je sada vidio koliko se promijenila od kada je ostala udovica. Na bolje. Izgledala je bolje. Blistala je, iako u crnini i poslovno ozbiljna. Nije bilo muškarca koji je prošao, da nije skrenuo pogled prema njima. Bio je ponosan. Njezino pitanje prenulo ga je iz razmišljanja. Molim? Pitala sam kako si ti? Rastao sam se. Prije 4 mjeseca. Pa kako to? Osjetila je nešto slično udarcu u želudac, iako to nije nikada isprobala. Pa zašto? A nije išlo. Znaš ti zašto. Spustila je pogled. Moja bivša se zaljubila i ostavila me. Konačno je našla nekoga ko će je voljeti kako to zaslužuje. Nije ona loša. Samo nije za mene. Ne nakon tebe. Osjetila je da je prožima dobro poznati osjećaj, koji je vrlo često imala s njim. Samo s njim. Uvijek je tako djelovao na nju. Bila je dovoljna riječ kada bi izražavao ljubav prema njoj. Da li ti je bilo teško? Ne, laknulo mi je, moram biti iskren. Ja je ne bih nikada ostavio, ali nismo bili sretni. Ja sam radio i radio, samo da pobjegnem od kuće. A kako je Nikol? Zadovoljna je. I njoj je laknulo. Pred kraj je već bilo užasno i njoj. Svađe, napetost, znaš i sama kako to otprilike izgleda. Viđam je svaki dan. Njoj se sviđa taj muškarac. Mislim da je u redu. I prema Nikol i prema njenoj mami. To mi je trenutno najvažnije. A tvoj posao? To je sve što imam, Rebecca, znaš to i sama. To je sve što me veseli već dugi niz godina. Zagledali su se jedno drugome u oči. Dvoje usamljenih ljudi koje je rastavila jedna pogrešna odluka. Samo jedna pogrešna odluka. Rebecca je provela više od 15 godina tješeći se da je tako moralo biti. Sada je bilo vrijeme da raščiste sa prošlošću. Baš sada i baš ovdje. Otvorio sam novu firmu. Čak i jednu podružnicu u Opatiji. Volio bih da to vidiš. I ja. Javi mi se pa da se dogovorimo kada idemo. Želim otići negdje sa tobom na par dana da konačno uzmemo malo vremena za sebe. Može li ti netko pričuvati djecu? Može. Ja sutra putujem u Zadar ali se vraćam prekosutra. Zvati ću te. Može. Ja još ne radim pa možemo otići da to vidim. Mogla bi raditi sa mnom. Ionako još nisi počela za ozbiljno. Puno je teže nego početi sam ispočetka. Mogla bih. Dogovoriti ćemo se.

| komentari (2) | print | # |

nedjelja, 20.05.2007.

SVADBA

Sjedila je za stolom restorana u kojem se održavala svadba. Nije ga vidjela. Ali on nju jest. Proučavao je bez straha da će to primijetiti. Proučavao je njezino lice, tijelo, stav, odjeću, nakit... Izgledala je sjajno. Ni sam nije znao što je očekivao, ali bio je iznenađen. Prošlo je više od 9 mjeseci otkako je sama. Znao je da ne voli biti sama i da nije rođena za to, ali je ipak izgledalo kao da joj godi. Godila joj je sloboda koju nikada nije okusila i on je to znao. Imala je napadan, zlatni, veliki nakit. Pristajao joj je odlično ali on na to nije naučio. Bila je oduvijek mirnija, tiša i nježnija djevojka od drugih, u doba kada je upoznao. I to ga je k njoj privuklo. Nije volio glasne i napadne žene. Pa čak ni napadan nakit, odjeću, šminku. Ova je žena imala malo sličnoti sa djevojkom koju je volio. Bila je ozbiljna i on je silno želio uroniti u njezine oči i pročitati sve u njima. Tamo su bili svi odgovori. Njezino lice, za njega je bilo kao otvorena knjiga. Nikada mu ne bi mogla nešto sakriti. Gledala je oko sebe, iako neprisutna u ovome svijetu. Htio je više od svega pogledati u njezine oči. Da vidi gdje je. Kako je. Gdje je on, gdje je njezin muž, koliko je tužna, da li je drugačija, da li je preboljela, da li je spremna za njega.... Toliko je toga htio znati. Još nije skupio hrabrosti da joj priđe. Prišla joj je prijateljica koju je jednom upoznao. Nasmijala joj se. Vedro, veselo... Laknulo mu je. Vidio je osmijeh vedar i razigran, vidio je živost u očima, vidio je radost i slobodu i bilo mu je lakše. Bila je ipak ona stara na neki način. Ostala je njezina bit. Nije se slomila. Bio je sretan zbog nje. Znao je da će preživjeti onaj najbolji dio nje. Znao je. Nadao se tome. Uspjela je sačuvati dijete u sebi. Uspjela je preživjeti neoštećena. Tek je sada skupio hrabrosti krenuti prema njoj još uvijek nespreman na susret. Nije znao ni što bi rekao. U tom je trenutku ustala i stala pred njega, jer je stigao do njezinog stola. Oči su im se susrele nekon 14 mjeseci, srca su zakucala u luđačkom ritmu, dahovi su se ispremiješali, a ruke zadrhtale. Šutjeli su. Gledali su se i šutjeli. Riječi nisu bile potrebne. Bile su suvišne. Čitao je u njezinim očima, sa njezinog lica. Gledajući u njezine oči; prodro je u njenu dušu i odvrtio film u njoj. Njezin šok, bol, tugu, bijes, nemoć i onda rađanje novog života, nove žene, nove snage. Događaje o kojima nije imao pojma. Preboljela je, bila je ranjena ali svoja. Bila je odlučna, sama i slobodna. I bila je njegova sve ovo vrijeme. Šutili su minutama. Ljudi su zastajkivali pored njih čudno ih gledajući, okretali se prema njima, ničega oni nisu bili svjesni. Zadrhtala joj je donja usnica. U jednom djeliću sekunde uočio je to. Slamala se. Primio je za ruku i izveo na terasu. Znao je što joj treba. Zagrlio je i ona je počela plakati. Godine bola, tuge i čežnje, učinile su svoje. Sada i ovdje je mogla puknuti. Mogla se opustiti. U jednom čudesnom trenutku uočio je da je na rubu plača i sada su bili ovdje i ona je plakala i čistila posljednje tragove nemira iz sebe. Znao je da će ga pogledati onim svojim toplim očima nova žena. Ali sada samo njegova. Tako je i bilo. Kada se smirila pogledala ga je otapajući ga pogledom. Njezin je pogled otapao njegovo srce. Uvijek je tako počinjalo. Bilo je dovoljno da ga pogleda. Još nisu progovorili. Nikada joj nije mogao odoljeti. Ona je bila njegov porok, njegova slabost. Bolje? Klimnula je. Gledao je u nju upitno. Volim te, prošaputala je. Znam. I ja tebe. Silno. Daj mi broj mobitela. Dala mu je. Javiti ću ti se. Rekao je i ostavio je na terasi potresenu i punu emocija. Razmišljala je tu večer u krevetu o tome kako se osjeća. Ipak, on je bio oženjen muškarac. To što je osjećala nije moglo biti loše. Nije moglo biti grijeh. Kako i bi? Kada je bilo tako dobro, tako lijepo, toliko savršeno. Ne, nije moglo biti loše. Znala je da je čeka. Ali još nije bila potpuno čista. Uostalom, on nije bio njezin. Nikada ga ne bi mogla odvojiti od druge žene. Ako on to i učini ona nije željela biti razlogom njihove rastave. Znala je da ga želi i voli, ali to nije bilo dovoljno. Ne više. Okolnosti su drugačije. On je imao obavezu. Bila je svjesna da se ne smije više igrati s njim. Ne bi bilo pošteno. Dugo je vraćala dug i ispaštala što ga je jednom izigrala. Htjela mu se vratiti potpuno čista i samo njegova. Bez ijedne primisli ili sjećanja na bilo kojeg muškarca. On više ne bi mogao podnijeti njezine igre. Ne bi to imalo smisla. Uostalom, on se morao odreći dijela svojeg života, svoje obitelji, djeteta. Njezina djeca su bila s njom. Ona se nije morala odreći nikoga. Bilo je vrijeme da sazrije i da dokaže tu zrelost jedinom muškarcu kojega je ikada voljela. Prije više od 20 godina pročitala je izreku Balzaca: Nijedna žena nema dvije ljubavi. Dugo godina je mislila da to nije istina. Danas zna da jest. Ne može se nitko predati sav više puta. Ljubav ima stotinu oblika i načina pokazivanja ali jednom se, samo jednom, duša predaje. I obično tamo ostaje. Ona je imala osjećaj da svaki puta kada ga vidi susreće ponovno svoju iskonsku prirodu i svoju dušu koju on čuva. Nije on bio zaslužan za promjene koje su se događale u njegovom prisustvu. On je samo puštao da bude što jest. Samo on. Uživao je u njoj takvoj kakva jest. Svi su drugi od nje nešto tražili, on ne. Nikakve promijene ili pretvaranja. Samo nju, takva kakva jest. Dovodio je u stanje za druge neprepoznatljivo. Bila je nježna, ponizna, manja. Nije ništa zahtijevala. On joj se davao sav. Nije morala ništa tražiti, pa samim tim ni glumiti. Tako se činila samoj sebi. Ne malena kao čovjek, već nekako nježnija, smirenija, tiša... nije imala potrebu zavoditi ga kao druge, bio je već zaveden i samo njen. Imao je dovoljno snage da joj prizna da pripada samo njoj. Bez straha. I ona je to cijenila.

Dominik je razmišljao o njoj tu noć.Bio je rastavljen tri mjeseca ali ona to nije mogla znati. Morao je vidjeti, doživjeti, morao se uvjeriti da ga još voli iako je znao da je to tako. I sada je vidio i uvjerio se. Znao je sve što je trebao znati. Nije ga zavodila, nije ga pozvala, ali bila je tu. Nekako čudesno tu. Magnetična kao uvijek. Za njega. Njemu. Dok je bila djevojka imala je moć, ali danas, bila je opasnija, puno opasnija. Tu moć je nekada osjećala instinktivno, iako o njoj tada nije ništa znala. Imala je ona i danas moć, ali tu je bilo nešto mnogo više. Iskustvo, pa i bol koju je podnijela. Danas je bila zrelija, znala je... Naučila je. Sve finese i sitnice koje prije nije znala. On je uspio u poslu. Shvatio je ljude i način na koji razmišljaju. Postao je oprezan, lukav, naučio je izbjeći zamke. Ipak, to ga je stajalo dijela opuštenosti. Nikada se nije mogao ni smio do kraja opustiti, nikada nikome vjerovati. Samo njoj. Samo sa njom. Ali ona, ona... Postala je i razvijala u sebi ženu, toliko ženstvena, mazna, ranjiva (iako je to bio tek privid). Uz nju je muškarac mogao biti muškarac. Samo je to trebala. Muškarca uz kojeg će njezina ženstvenost doći do izražaja i punog sjaja. Trebala je njega. Bio je stvoren za njezinog muškarca. Bila je opasna za njega. Ljubav s njom bila je opasna igra. Znala je da se on boji samoga sebe. Bojao se, jer je znao da joj neće moći odoliti. Niti je itko to ikada uspio. Koga je poželjela, imala ga je. Onako kako je željela. I što je više imala uspjeha, bila je samouvjerenija a samim tim i opasnija. Za njega, ostale, za sebe... uvlačila se pod kožu. Kad je shvatio da je voli odavno je bilo kasno. Bilo gdje da je otišao nije mogao pobjeći od nje u sebi. Ali ne bi se toga odrekao. Nije želio. Bila je najbolje što je u životu iskusio. Uz nju nikome i nikada nije bilo dosadno. Bila je naporna, ponekad sebična, vatrena, zločesta, pohotna, bila je vedra, tužna... svakakva ali nikada dosadna. Nije davala predaha. Kada bi nekoga zgrabila teško je puštala. Danas je bila mirnija, čekala je pravu priliku, pripremala se, kovala planove, primirila bi se, davala je prostora i vremena, mislio je da je tako lakše podnijeti njezinu energiju. Pomislio je to nakratko, ali se prevario. To je bilo još opasnije. I tada je donio odluku. Prepustiti će se pa što bilo. Nije možda bilo pametno ali.... zbogom pameti...... Pamet mu do sada nije donijela ono najvažnije u životu. Nju. Samo je ona bila važna. Nije znao čime je zaslužio njezinu predaju. Koliko god imala ljubavnika, uvijek mu se vraćala. Zapravo, nije nikad ni otišla. Bila je njegova oduvijek. Za njega kod Boga naručena. Po njemu krojena. On je mogao podnijeti njezinu vatru. On se znao nositi s njom. Predavao bi se, a ona ga nije nikada povrijedila. Bio joj je predragocjen. Gledao je njezine oči. Nije bilo potrebno da mu kaže kako je, što voli, što želi... znao je. Uvijek je sve znao. Upravo to je bilo ono što je jednom slomilo i zbog čega je pobjegla. Znao je da ima moć nad njom. Bila je fatalna žena, a takve nisu voljele pripadati samo jednome. Njihov se život vrtio oko toga da dokažu sebi i drugima, da njihova moć još uvijek postoji. Ipak, on je za nju bio nešto drugo. Nije mu se mogla oduprijeti koliko god bježala. Uvijek se vraćala. Kao na svijeću; da se ugrije, da se obnovi, da ga vidi i doživi, da osjeti da je živa. Ipak ovaj put je znao da će se vratiti zauvijek. Naučila je cijeniti njegovu postojanost i odanost. Umorila se i probala sve što je željela. Ovaj put, kad se vrati, biti će samo njegova. Znao je da daje i sebi i njemu vremena, da se navikne na tu činjenicu. Znao je, iako o tome nisu nikada razgovarali. Nisu ni trebali. Oboje su znali sve o onom drugom, zauvijek povezani nitima ljubavi i kad nisu bili zajedno. Dovoljno dugo se zavaravala, da može živjeti bez njega, ma koliko to bilo zabavno i interesantno. Trebala ga je kao zrak, kao hranu, kao zaštitu od sebe same. Trebala je sigurnost njegovog zagrljaja, toplinu usana, mirnoću i ljubav. Ljubav više od svega. Bila je voljena i bez njega, bila je obožavana, čuvana, njegovana ali samo je njega voljela. Ona je trebala predaju, potpunu i bez straha i igara. Bio je spreman i čekao je. Čekao je nju, ovaj puta samo njegovu, novu, zrelu, iskusnu i željnu samo njega. Danas je shvatio da je dočekao. Ni sam nije mogao vjerovati da se to dogodilo. Toliko je dugo čeznuo za njom, maštao, želio i sada se to konačno moglo ostvariti. Cijelu je noć planirao kako da to izvede. Da je opet osvoji zauvijek. Stalno su mu u misli dolazila njezina djeca. Da li će ga prihvatiti? Da li će ga uspoređivati s ocem? Da li će ispuniti njihova očekivanja. Njezina očekivanja. Što je probala, kako je živjela. Da li će on biti bolji. Prošlo je puno godina. Koliko se promijenila? Može li joj on danas biti dovoljan? Da li je ta ljubav što je još u njima, što ih još veže, dovoljna? Ipak, znao je da će se upustiti u to. Želio je provesti ostatak života s njom. Želio je imati dijete s njom. Želio se dati. Godinama je živio samo za posao. Sada je želio više od života. Želio je nju. Želio je život koji nije probao. S njom. U njoj je imao partnericu. Bila je puna razumijevanja za njega. Poznavala ga je. I, iako ga je jednom ostavila, vjerovao joj je. A njemu je to bilo važno. Možda najvažnije. Znao je da ga dovoljno poznaje i da se više neće igrati s njim. Bila je drugačija. Skupo je platila svoje pogreške. Danas je i ona to znala. On je znao već onda, ali je ona bila premlada da povjeruje. Pa čak i njemu. Odlučio je povesti je sa sobom u Opatiju. Već je neko vrijeme razmišljao da tamo kupi kuću za odmor. Trebalo im je par dana, samo za njih. Da raščiste neke stvari, da se dogovore, da se upoznaju. Trebalo im je to oboma. Vjerovao je da će pristati na poziv. Vjerovao je da i ona to želi. Nakon svega što je prošla trebala je uporište, ljubav i utjehu. Malo mira i sigurnosti. On joj je to mogao i želio dati. Sada kada je bio slobodan. Opet su mogli ići od početka.

| komentari (0) | print | # |

subota, 19.05.2007.

PISMO R. PRIJATELJICI

Draga Ljubice, za tvoj rođendan darujem ti dio sebe koji si tražila.
Znam da ti je žao što bježim od tebe. A znaš da to nije tako. Bježim od sebe, života, prošlosti. Čini mi se da se nikada neću moći nositi sa svime što mi se dogodilo. Čini mi se da više nikada neću moći voljeti, da nisam zaslužila više ljubavi, da sam kažnjena jer sam bila bahata. Jednom, davno. I moje slabosti nisu opravdanje. One su samo.... moje slabosti. Možda želim biti druga osoba zato što se nadam da će ta druga moći zaslužiti ono što je falilo i onoj prvoj. I ljuta sam, i ranjena, i razočarana, i povrijeđena, i ljubormona, i posesivna, i frustrirana, i tužna, i patim, i žalim, i kajem se, i sve.... Ali mi je na neki način i svejedno. Za sve. Nešto je umrlo Ljubice. Jedan dio mene nepovratno je nestao. Ne znam još točno koji, ali znam da je. Ne mogu se nositi s tim. Ne želim se nositi s tim. A moram. Nema tu izbora. Ja ga nemam. Ne znam zašto sam takva. I ne znam kakva sam zapravo. A tko to od nas uopće i zna? Sve što o sebi pouzdano znam jest što sam preživjela. I to je sve. A sve te beskrajne analize nisu me nikuda dovele i možda ništa korisno nisu donijele. A možda i jesu. Jednom ću znati odgovore na sva pitanja. I tada ću znati da je kraj. Kraj svim patnjama. Možda je život potraga za odgovorima. Možda je život riješavanje problema. Kažu da ga treba živjeti. Ja se ponekad ne mogu sjetiti zašto to treba. Tražim smisao u Bogu, tražim sebe u sebi, dozivam ono što je još živo. I to je za sada moj život. U mojem životu nisu me mijenjale analize, okolnosti su me mijenjale. Ja sam takav čovjek. Promjene u meni događaju se nakon promjena iz vana. Nema promjena u meni bez tih okidača. I s tim se mirim. Ja ne mogu prihvatiti svoj život kao dobar, pa će onda doći neki bolji. Ja to ne znam. Ne mogu. Neću. Ja nisam takva. Ja sam takva kakvom me je Bog stvorio, a ponekad i gora. I ne znam što bih se mijenjala. Što bi uopće trebalo mijenjati. Ono što imam treba biti bolje. Moram biti bolja samo od sebe jučer. Ali ne mogu ništa promijeniti a i zašto bih? Sve što imam sam ja i moje uspomene, mašta, snovi... i što bih sada u tome svemu mogla ili trebala promijeniti? Malo ili ništa. Ne mogu. Treba mi snaga da izdržim dan. I tako svaki dan. Nemam snage ni volje za promijene. Ionako ih je gomila. A da me nitko nije ni pitao da li ih želim. To je ta sudbina valjda. A ti, ti si jedina tu. Jedina, na neki način. I ja se danas bojim nečega što prije nije bilo važno. Danas se bojim izgubiti. Izgubiti ljubav. Čak te ne želim voljeti. Bojim se gubitka. Više nego ikada. Ne znam koliko si mi blizu ali znam da imam stotine paravana. Ne stoga što me sram, znaš ti to. Već stoga što ja znam da se ja ne bih više mogla nositi sa tim. Da volim i izgubim. Sve što je vrijedilo već sam izgubila. Samo si ti ostala. Sve Ljubice. I svi. I ja sam ih sve otjerala. I to je nešto što bi me razorilo samo da mu dam. Ne dam. Samo stara Rebecca i ovnov prkos može mi pomoći da me ne slomi. Ta jeza od spoznaje da sam sve otjerala. I to sve koji su me voljeli. A to je bilo jedino što sam željela, tražila i trebala. Nitko me već dugo nije obuzeo. I to je neka promjena. Ne znam da li žalim ili se veselim tome. Ne znam što je gore. Znam samo da je samoća nešto što nisam htjela. Ipak, prkos koji još tinja u meni kaže: «Naći ću tog muškarca u nekom kutu svoga pakla.» To je citat, ne znam čiji. Nije ni važno. Odgovara. I tako svaku noć. Još nisam odustala. Ali se više ne borim. Možda je tako trebalo biti. Vrijeme će pokazati. Jednom ću znati odgovore. Jednom ću ih pronaći. Ovo nije ono za što sam stvorena. Moja nutrina, svaki moj atom, toga je svjesno. Ja moram davati, imati, sanjati, voljeti, maštati, letjeti, živjeti. Preostaje mi samo da se nadam da ću opet osjetiti u nečijem zagrljaju sigurnost koju sam osjećala sa Dominikom, da će netko imati dovoljno strasti, da će me netko razumijeti kao što je to razumio Dominik, da će netko htjeti da budem ono što jesam, kao što to želi Bog. Možda tražim savršenstvo. Možda to i nije savršenstvo. Možda je to malo. Ali meni je to sve. Sve što mi treba da sve što dolazi nosim dobro. Jedan zagrljaj dnevno, gomila strasti tjedno, obožavanje mjesečno i ljubav cijeli život. Sve je to nešto sa čime živim svaki dan. I dosta mi je toga. Ali ... tko to čuje. Samo Bog. Mogu se boriti, mogu vikati, mogu razarati i uništavati da izbacim bijes iz sebe. Mogu nositi stotinu štaka, mogu urlati i bjesniti. Mogu i plakati. Ali ipak znam da sve što mogu to je... čekati. I znam da to nije dobro. I znam da to nije život. Ali to sam ja. Baš to sam ja. A ja mrzim čekati. Cijeli život sam nekoga čekala. Nešto. To me ubija. Malo po malo. Samo to me ubija. Sve bih drugo još nekako. Sve je drugo promjenjivo. Ali to čekanje.... od svitanja do sumraka i opet ukrug. I nije bol to što je teško, i nije taština nepodnošljiva, i nije tuga ta što slama, nije. Ono što je teško je strah od kazne. Strah da više nikada neću biti voljena onako kako to trebam. Strah od samoće. Strah da je neću moći podnijeti. Strah da će me ona ubiti. Strah da ću se bojati do smrti. A znam, danas znam, da neću pristati na manje. Neću trpiti nikoga, čak ni pod cijenu samoće. Radije ću trunuti sama, nego da mi netko siše krv, znoj i suze. To me plaši još više. I zato on mora biti savršen za mene. Jer znam da ću mu se dati kao nikada nikome. U svemu će tome biti sva silina moje samoće, tuge i bola. A to će vrijediti. Jednom. Nekome. I tako, prolaze dani, nižu se godine, vrijeme ide jer ne zna ništa pametnije....... Mislim na tebe u ovaj dan, svakoga dana, uvijek... Volim te Ljubice, čak i kada to ne želim. Tako je to valjda sa svim škorpionima i sa mnom. I kada bježim od tebe, to je zato što ne želim biti ovisna o tebi. Ne smijem si to dopustiti. Rekla si da ja imam pravo na svoj život. Ali ja nemam svoj život. Imam samo sjećanja i iluzije kako bi on mogao izgledati. Sjećati se ne želim, a iluzije me vode neurotičnosti. I mogla bih još osvojiti svijet. I mogla bih još davati sebe. I mogla bih biti voljena. I mogla bih sve što mi pripada. Ali ja više ne znam ono što sam nekada znala. Ja ne znam kakva ću tada biti ja. Kakva ću to dočekati. Kakvu mene će to pronaći. Da li ću sagoriti? Ili već jesam? I nije to očaj, ni tuga, ni kriza, ni pucanje. To je moje trajno stanje svijesti. I iza osmjeha, i iza suza, i iza svih mojih gluposti, krije se užas od spoznaje da me zadesilo nešto što je više od kazne. Barem za mene. Čak me to ne ranjava. Čak me ne uzbuđuje. Otupljuje me. Sve što činim radikalno, moj je nagon da se probudim i dignem umrlu u sebi. Ono nešto u meni što se još bori, to nešto je išlo ka Dominiku, to nešto bi pustilo njega u krevet, to nešto nerazumno čini ono što razum više nikada dozvolio ne bi. Jer on ipak nije moj više.Taj nagon za samoodržanjem. Ipak, on je samo nagon. Ja sam bila rob svojih nagona. Ali kažu da nagoni ne bi smjeli vladati svijetom. Možda će oni meni spasiti život. Možda će me natjerati po novu štaku ili dozu nade. A možda ih pobijedim i ugasim ono što još tinja. Možda ću tako dostojno kazniti samu sebe. I razum će reći da je to glupo. Da što bih se kažnjavala. Sada moram biti jaka i brinuti se za djecu. Ali srce koje je odlučivalo, srce se sjebalo. I samo srce pati. I ranjena duša. Sve je ostalo dobro. Ali srce... to jebeno tragalo za srećom. Ono se ko janje opire, malo tko do njega dopire, rekao bi Đole. A ja, ja se više ni ne opirem. Nemam snage ni želje. Sve što sam i sve čemu sam se opirala, desilo se. Možda je moralo. Ali čemu sve, ako je sve već zapisano. Čemu trud. Čemu analiza. Čemu? K čemu to sve vodi? K novoj istini zapisanoj na zidu, kamenu, u svemiru? I što bi rekao opet Đole: Zašto se sve to dešava, dal čovek išta rešava, il smo samo tu zbog ravnoteže među zvjezdama? Da li ću ikada više moći slušati Slovensku bez suza? Da li ću ikada više moći gledati muža i njegove osmjehe na kazeti? Da li ću moći zaboraviti Dominikove zagrljaje? Mogu li se odreći svoje prošlosti? Smijem li? Kad je tako bolno živjeti u njoj. Da li ću moći dostojno nositi svoj križ? Da li ću moći prihvatiti nove? Križeve, boli, patnje. Da li to trebam? Zašto? Kao kaznu ili kao život? Da li ću se moći sjećati? Da li ću željeti? Da li ću se usuditi? Da li će jednom prestati suze teći u potocima? Da li ću se opet moći smijati? Uživati? Svršavati? Da li je ovo ono što si htjela čuti, znati, vidjeti? Da li je tebi sada lakše? Nisam li ti sada samo nanijela novu bol? Da li si željela čuti baš od mene da nemam volje za životom? Da mi treba snage da ustanem iz kreveta svako jebeno jutro? Neko ružno sanja, nekom su more svitanja. Što je sa nama koji imamo oboje? Misliš da će me nešto dići? Neki čovjek, ljubavnik? Seks? Nema toga više. To je umrlo. Sve što želim je sve. Samo me sve može dići. Samo ću se tada regenerirati. A do tada.., ili nikada.... sve je tako kako ti napisah. I više to ne želim spominjati. Jer ćemo poluditi obje. Možda misliš da mi je lakše. Ali nije. Pisala sam ovo, izgovarala sam ovo... i nije pomoglo. Zato to više ni ne činim. Nema smisla. Možda nije vjernički i nije fer prema Bogu ali to je tako. U mojoj glavi. Već dugo. Na žalost, možda predugo. Oholost, bahatost... sve smo to već probali. Moglo nam je biti. Sada mi ne može biti. Čini li me to boljom osobom? Ne bih rekla. Izmoždenijom, možda, ali boljom... Samo te ljubav mijenjati može, ali ja je nešto i nemam previše. Ili ja to ne vidim. U svakom slučaju, ne osjećam je. Ne dovoljno za mene. Za moj rast. Za moj život. Meni je sve besmisleno bez ljubavi. To me plaši. Da bez nje više nikada neću biti sretna. Ispunjena. Vedra. Širenje dobre energije sada je zasluga nekih drugih uzročnika. Ne moje sreće. Ne ljuti se što ti pišem. Ove je stvari preteško reći. Uvijek te nešto zaustavi. A ti ne želiš da se zaustavim. Željela si čuti sve. Nadam se da jesi. Nisam okolišala, nisam skrivala, nisam poružnjivala, nisam ništa posebno dodavala ni oduzimala. Ako ovo nisam ja, onda mene nema. Onda ja ne postojim. Ovo sam ja. Pisanje je moj način izražavanja. Još od vremena kada me nitko osim papira slušao nije. A papir, on trpi sve. Moj najbolji prijatelj od djetinjstva. Papir. I poneka olovka. I glazba. I ples i pokret i tijelo. Sve je to u meni. Čuči i čeka. Neka bolja vremena, neke nove note, neke nove riječi. Možda se rodim u eksploziji ljubavi, užitka, veselja. Možda. Tako kažu. Ako sam rođena pod sretnom zvijezdom, ta me još nije našla. Možda jednom i bude. Samo što ja nekako u to više nemam snage vjerovati. I to je to.
Budi dobro kad god možeš biti. Mislim na tebe. Ostavljam ti pusu na papiru. Samo je to važno.

Voli te tvoja Beki

| komentari (2) | print | # |

petak, 18.05.2007.

KAFIĆ R. I D.

Ulazeći u kafić pimijetila ga je na rubu šanka. Pio je Bavariu. U subotu ujutro! Bio je pijan (od sinoć) ali to je primijetila samo ona. Pio je od sinoć, to je saznala. Javili su joj njezini «špijuni». Ujutro je samo nastavio. Zelene oči živnule su kada je ugledao. Osim njega u kafiću su bila još dva muškarca i njezina frendica koja je tamo radila. Sjela je na barski stolac za stolom do šanka. Te je stolce uvijek mrzila. Onu prečku nisi nikada mogao dosegnuti nogom, a uz to su još bile i nestabilne. Mrzila je osjećaj kada bi joj noge visile bez uporišta. U jednom trenutku joj kroz glavu prođe misao kako ne može vjerovati da je opet ovdje. S osmjehom i uvježbanom ležernošću naručila je kavu i sok od jagode. Super izgledaš, progovorio je prvi. Hvala, odgovorila je i okrenula se frendici, zainteresirana naslovom u novinama koje je ova čitala. Vidi ti nju, samo tako hvala, ovlaš. Ma nije ovlaš, nemoj biti tako osjetljiv. Stvarno ti zahvaljujem. Sve si mlađa i sve ljepša, a ja sve stariji. Ne pretjeruj. I ti dobro izgledaš, a i ja starim. Sretna sam što te vidim. A ti si i pijan. Ma daj, ko bi reko. Ipak, ti me najbolje poznaš. Saipao je rečenice, bez reda i poretka. Time je odavao stupanj pijanstva. Ipak, ona je shvaćala. Tanka nit koja je vezala sve te riječi, bila je ona sama. Moja žena me ne poznaje, nastavljao je. Nikada nije uspjela doći do mene, do moga srca. Nije mi parnerica. Ne shvaća. Ne zanimam je, ne zapitkuje. Nije u mojem srcu nikada našla svoje mjesto. Nije ni mogla, odgovorila je, iako je nije ništa pitao, ključevi su ostali kod mene. Da, to je istina. I što ćemo mi sad? Ne znam, spustila je pogled. Gledao je uživajući u onome što vidi. Bio je ponosan na nju, kao da je njegova. Nisi se promijenila. To je dobro ili loše? Upitala je, iako je odgovro bio unaprijed poznat. Dobro, volio sam te onakvu. Bolje da se nisi udala za mene. Vidiš kako sam jadan, pijem, nema me doma danima. Vidim, ali meni to ne bi radio. To je isto istina. A ti živiš u bajci. Ironično se nasmijala na tu njegovu primjedbu. Njezin život nije joj se činio kao bajka. Ali on to nije mogao znati. Kad god bi ga vidjela, ozarila bi se. On jednostavno nije mogao vidjeti njezina loša raspoloženja i padove. Ushit i euforiju, koju bi osjetila svaki puta kada bi ga vidjela, nije mogla sakriti. Tada nije željela misliti o stvarnosti i životu koji živi. Nije bila sretna, on joj je nedostajao ali on to nije vidio tada. Još si dijete. Njegujem dijete u sebi. Želim umrijeti kao dijete. Znam. Sve što ti tražiš je zagrljaj. Po mogućnosti tvoj, pomislila je. Tebi treba samo netko tko će te zagrliti i ti ćeš biti sretna, nastavljao je. I moći ćeš ostati u bajci. Da tako je, potvrdila je. Ista si. U tvojoj glavi sam ista. Stavila je ruku na njegova prsa. I tu sam ista. Znaš i sam. Otišao je na toalet. Krenula je za njim i pričekala ga u predprostoru. Samo su tamo mogli biti sami. Pogledao je izgubljeno i sa strahom. Zašto se bojiš? Čega? Mene? Tebe da. Još imaš moć. Ma, vraga, sebe se bojim Beki, samo sebe. Bojiš se da te ne razorim? Opet? Možda. Zar uistinu misliš, da bih ti to sada i opet priuštila? Odmahnuo je glavom nemoćan da progovori. Pomilovala ga je po obrazu i malo tamo zadržala ruku. Mačak moj, vratila sam se, tebi, zauvijek. Bez straha od potpune predaje. Znam da se dio tebe opire tome, iz sto razloga, ali ja ću te čekati. Čekam te već dosta godina, a čekati ću koliko treba. Volim te više od života koji živim. Odlučila sam ti to dokazati. Biti ću tu. Kada me poželiš, kada odlučiš, biti ću tu. Poljubila ga je nježno u usta i izišla ostavljajući ga zapanjenog i pomalo tužnog. I sam je poželio da su ti mučni i teški koraci koji su pred njima, već iza njih. Ali nije moglo biti tako. Trebalo ih je proći. A i ona se malo bojala. Uvijek je imao moć prepoznati strah u njezinim očima. Uostalom kao i sve, i to je lako prepoznavao, lakoćom kojom se čudio. Bio je odlučan osloboditi je tog straha, pa ma koliko trebalo i trajalo vremena. Sjetio se stiha: «Ne, strah nije pravi ruž, za tvoje usne. Riješi ga se jednom zauvijek.» to joj je želio poručiti svojim životom, svojom ljubavlju i svojom brigom za nju.

| komentari (0) | print | # |

četvrtak, 17.05.2007.

NJEZINA PATNJA

Oduvijek je o sebi mislila da je puna života. Željela je davati, željela je voljeti, nekoga čekati, nekome se veseliti. Željela je da je netko upozna do kraja, da nekome daruje sve što može, ima i zna. Da li je moguće da ona koja posjeduje toliko puno ljubavi, koja ima ogromnu volju davati se, još nije srela čovjeka kojem bi to darovala, kojemu bi se otkrila. Gdje je pogriješila, što je krivo učinila da još nije nikog privukla? Sivilo dana što promiče pod njenim prozorom pogodovalo je njezinom tmurnom raspoloženju. Željela se zaljubiti, željela se veseliti nekome. Tu gdje sam sada, tu sam već bila, u nevoljnom dijelu svijesti. O tome već sve znam. Nisam dobro. Nezadovoljna sam. Taj put (i natrag) znam već napamet. Samo je pitanje koliko će trajati. Tu nema pravila, samo znam da dolazi i odlazi prema već uhodanom scenariju. Ili prije ili poslije nečega ili nekoga, ali taj krug pakla sam upoznala. Čak mi nije teško smijati se i pretvarati se da sam dobro. To me plaši više od tog melankoličnog osjećaja. Ne želim se s tim pomiriti. Želim da me boli, želim osjetiti barem bol, kad već ne mogu sreću. A želim osjećati, želim živjeti ispunjena, makar tugom. Da barem nađem neki put za van. Ne mogu samo čekati da prođe i pustiti sve da ide. Nešto se u meni buni protiv toga. Ne ide mi samoj. Želim van. Osjećam se zarobljeno u zamci svoje prirode. Ovo je stanje ničim izazvano. Možda baš zato. Možda stoga što se ništa ne događa, ali ne mora se baš uvijek nešto događati. A i ne može, osobito ne nešto veliko i divno. Ali neka se desi barem malo. Da se imam čime hraniti. Pa ma koliko kratko trajalo držati će me neko vrijeme i sjećanje na to. Bože, što sam starija sve me češće ovo pogađa i sve duže traje. Da li je to stoga što podvlačim crtu pod svoj život i imam saldo -1. Nedostaje mi ONO NEŠTO ..... ono neko uzbuđenje, onaj netko... Znam li tko? Usuđujem li se i pomisliti TKO I ŠTO? To malo ljubavi.... I kao u pjesmi ... prođe meni dan kad se zavaram da te ne trebam.... Koji je dio moga života pravi? Onaj koji živim i koji uopće nije loš ili onaj koji nosim u sebi (plod moje mašte) a ne mogu ga ostvariti? I što vrijeme brže prolazi, što sam dalje od mladosti sve više sam u panici da neću stići ostvariti ništa novo i ništa bolje. Nekako cijeli svoj život osjećam da nisam stvorena za malo i to stoga što mi je darovano mnogo. I to sve za davanje. Mogu tako puno i želim tako puno... davati. Samo s one druge strane nema nikoga da to primi. Ma koliko se trudio on ne zna, nije takav, ne može. A ja bez toga ne mogu. I na što će mi se na koncu život svesti? Hoću li postati frustrirana goropadnica, ili ću uživati u bolesti i starenju i time pokušavati izmamiti od bližnjih sućut kada već ne mogu ljubav za kojom vapim? Barem zabrinut pogled i brigu umjesto strasti i topline. Da li je to kazna? Za sve ljude što sam hotimice ili nehotice povrijedila još onih davnih dana kada su oko mene bili ljud koji su me htjeli, dok sam mogla birati kome ću pokloniti svoju ljubav? A danas, danas se i nudim pa me nitko neće. Što ih to odbija? E, to stvarno ne znam. Snaga, energija, pamet? A nije li to upravo ono što ih privlači? Postala sam manje naporna prijateljima i poznanicima. Više mi se javljaju, dolaze... mirnija sam. Naučila sam slušati. Ne tražim previše, ne vapim, ne opterećujem ih. Imam li uistinu razloga za ovakva (ne)raspoloženja ili jednostavno utonem u to stanje pa pronađem razlog. Makar to bilo nešto potpuno nevažno. Tko bi to mogao znati, dokučiti? Znam samo da me to troši, znam da to ne volim, znam da se to javlja nakon određenih frustracija. Nešto što želim se ne desi, zatim počnem razmišljati, maštati, nekad čak i poletim (kad ga se sjetim) i onda pljas. Padnem nisko (upravo proporcionalno tome koliko sam visoko letjela) da mi je zlo. I onda ništa ne ide od ruke. Kratke faze nervoze, nezadovoljstva i puno gorčine, ponekad tuposti, uglavnom fuj. Ne volim to. Ne, nikako. Pitam se posljednjim tragovima razuma da li bih bila ovakva i zapadala u takva raspoloženja i da mi se ostvari ono što želim, da mi je saldo potreba na nuli. Što bih za žrtvu tada trebala predati, čega bih se morala odreći? Što bih izgubila? Što ja to uopće sada želim? Da se vrati? Da bude tu, blizu ali ne moj za stalno? Možda. Ali, ruku na srce, to nije moguće. To bi kompliciralo stvari do maksimuma. Poznajem ga, ili barem tako mislim. Ne bi on to mogao. Ne bi me mogao dijeliti. Ne bi me mogao imati napola, na malo. A nema načina da me ima cijelu. I ako stvarno više nema nade za nas smijem li je ja podgrijavati i uopće osjećati? Da li ta nada pomaže mojoj agoniji da jača ili meni da je podnesem? Već dugo, dugo ne pronalazim načina da zaboravim, da zatvorim svoje srce, da kažem «Nikada više». Ne mogu, neću, ne želim se predati. Želim ga imati, makar malo. Pod bilo kojim uvjetima. Samo se ponekad pitam nekim tragom svjetlosti u sebi da li je ON to što trebam ili bi bio dobar bilo tko. Da li je ono što imam (doma) toliko dobro da nisam zaslužila više? Jer me to (doma) ne hrani dovoljno. On je ja, a ja sam on, mi smo se proželi davno i ja više ne znam gdje prestaje on a počinjem ja i obratno. I kako god okreneš ili nema pravog načina, ili ga ja ne vidim, za ostvarenje onoga što želim, za čim žudim i vapim. I na kraju, sama sam za to kriva. Nisam znala. Može li mi on, i može li mi Bog oprostiti? Stvarno nisam znala. Bila sam premlada. Možda je moja odluka tada bila dobra i prava ali uistinu nisam mislila da će mi toliko nedostajati, da će me toliko raniti, da će boljeti. Da li sam stvarno to zaslužila? O, Bože, daj mi snage da iziđem iz ovog. Već dugo nisam bila dobro. Nisam se probudila zadovoljna, nisam se smijala i nisam se veselila novom danu. Čini mi se da što sam starija i lakše i uvjerljivije glumim dobro raspoloženje, tim više (proporcionalno) sve rjeđe imam razloga za pravo zadovoljstvo i radost. To je ta sudbina, valjda. Moramo li stvarno patiti? Ovako ili onako. Zar nije dosta velika patnja život sam po sebi? Krhko je naše znanje i blijede su naše spoznaje.
Kako je teško opisati sliku riječima!
Moja slika. Kupila sam sebi sliku. Ulje na platnu i pijesak. Siva pozadina. Bijeli akt. Žena s leđa. Što je duže gledam više detalja uočavam, više mi se sviđa. Valjda je u tome i bit umjetnosti. A što vidim? Prvo što primjećujem je svjetlost lijevo gore. Ona joj je okrenuta glavom ali je glava pomalo spuštena. Možda stidljivo. Kosa, u punđi: moja ukroćena priroda., bijela marama preko stražnjice i ruke: malena ali lagana sputanost. Obla ramena, vrat, mekoća pokreta. Nijanse sivoga: ona teži tome svjetlu ali je sputava još malo toga. I tako mi sine: ta me slika prikazuje upravo u ovome trenutku. Pitao me prodavač: Nije li baš sada pravi trenutak za nju? Počastila sam sebe za rođendan. To je bila želja bake Vere. Moja prva slika. Baš me nadahnula. Baš je trebam. Sve je spalo s nje pa i ta marama lagano klizi i na desnoj je ruci već na laktu. Lijeva je obasjana trakom svjetla koje se nazire. Lijeva: srčana strana. Okupala me, znam da je tu, ta svjetlost. Trake koje drže punđu lepršaju, znači da se pomaknula. Dobar vjetar koji joj pomaže. I ta opčinjavajuća svjetlost koja će je prekriti svu. Jednom. Uskoro. A onda će doći vrijeme za novu sliku.

| komentari (3) | print | # |

srijeda, 16.05.2007.

NJEGOVA PATNJA

Volio ju je. O da, volio ju je i kada to sebi nije priznavao. I kada nije bila s njim. Volio ju je i znao je da će tako uvijek biti. A nije mu vjerovala. Mislila je da je premlada, da je prerano za ljubav koja će trajati. Nije znala da takvi osjećaji, pa ma kako mlada bila, neće izblijediti. Voljela ga je i on je to znao. Čitao je ljubav u njezinim očima, pokretima ruku, usnama koje su ga ljubile, osjećao je tu ljubav u svakome treptaju njezina tijela koje mu se bez zadrške predavalo. Davala mu se uvijek i do kraja. Nije se bojala predaje. I ma koliko kratko trajalo bila je njegova. Njegova prijateljica, ljubavnica, njegov anđeo. Prepoznavao je njezine korake, budila je sva njegova čula. Dizala ga je u visine nedokučive umu i razumu. I znao je, već tada je znao, da će je izgubiti. Otišla je, ostavila ga je ali nikada nije nestala. Postala je dio njegova života, njegove duše, srca, uma i tijela i tu je zauvijek ostala. Kao sjećanje, kao dokaz da je volio i bio voljen, kao trag na srcu, kao dio života nepovratno izgubljen. Opsesija. Zatomio je tu ljubav u sebi, razdirala ga je bol. Urezala je trag hladnoće i tupo mrtvilo u njegove oči. Da bi sačuvao trag duha pokupio je dijelove ranjenog srca i nastavio živjeti. Opsesija se pretvorila u nikad preboljenu tugu. Postao je hladan, i u strahu od nove boli zatvorio je srce za sve. Upoznavao je i ljubio žene; razne, lijepe, dobre, nježne, pažljive, znane i neznane. Ljubile su ga, voljele, davale mu se. Svaka je od njih prepoznala tragove ranjivosti u njemu i to ih je privlačilo. Bio je tajanstven i dalek. Željele su ga promijeniti, otvoriti, upoznati i prisvojiti kao što to većina žena želi. Ali nisu uspjele. Nijedna. Nisu mogle, nisu znale. I on se davao, trudio se voljeti, trudio se predati. Nakon svake od tih veza bio je prazan, nezadovoljan. Dio njegove duše bio je uspavan, umrtvljen, nedokučiv.
I kada ga je nazvala, zbunio ga je poziv, ali više od toga njegova reakcija. Nije znao što da čini i kako da se postavi premu situaciji, prema njoj. Nije znao, što želi od njega. On je vrlo dobro znao što želi od nje, i vrlo je dobro znao da to ne može imati. I upravo zato želio je sačuvati privid mira koji je godinama gradio, za koji je bio siguran da ga je trajno našao, želio je ostati nedokučiv i za nju. Ali to sa njom nije išlo tako lako. Nije je čekao, nije joj se nadao, nije očekivao ponovni susret s njom, nije ga niti želio, ali nije se mogao oduprijeti. Bilo je prejako. Još je uvijek imala moć. Imala je kao nekad magičnu moć nad njim. Dok je promatrao njezine ruke dok mu se smiješila, i nakon toliko godina nevino i otvoreno, znao je da je zarobljen u klopci svoje ljubavi do kraja života. Ako to nije prošlo ni nakon toliko godina koje su proveli razdvojeni, nikada neće, mislio je osjećajući da ga obuzima paničan strah da joj se neće moći oduprijeti i da će napraviti glupost i upustiti se u vezu s njom. Sva ona strepnja, koju je osjećao dok je slutio da će ga ostaviti, sve one noći bola i tuge nakon rastanka, svi oni neuspjeli pokušaji da voli i bude voljen, nakon nje, sve mu se to odvrtilo kao na filmu, u glavi dok je gledao. Uspjela je učiniti da nestane sva bol. Tolike godine njegova života kao da se nikada nisu niti dogodile. Gledao je u oči i razmišljao. Bila je to ona. Ista. Onakva kakvu je pamtio, kakvu je sanjao, kakvu je zamišljao. Tražio je na njezinom licu, tijelu tragove godina koje su prošle. I bilo ih je. Ali oči, oči su ostale iste. Ono što ga je najviše plašilo u tim očima bila je ona ista ljubav koju mu je davala, ona ista ljubav koju je pamtio, koju je sanjao, koja mu je nedostajala, i što je najgore od svega, koju više nikada nije pronašao. I predao se, prepustio se lavini osjećaja tako dugo uspavanih i potisnutih u njemu. Prepustio se bez straha osjećajima koji su mu bili potrebni. Osjetio je, makar na trenutak, da je voljen, da je vrijeme stalo, da su opet zajedno, da je njegova. Ipak, u jednom trenutku razum je vrišteći signalizirao na opasnost. Vratio se sebi i svojem načinu života bez nje. Ona više nije mogla biti njegova. Otišao je bježeći od nje, bez objašnjenja, bez pozdrava. Pokušao je pobjeći od sebe i te ljubavi koja mu je razdirala dušu. Boljela ga je spoznaja da je jedina pozitivna i velika stvar u njegovom životu, upravo ta koju nije mogao imati iako je vječno bila u njegovom srcu. U njemu su se ispreplitali: ljubav, želja za osjećajem da je voljen, strah, ogorman strah od onoga što će biti sutra, kad ode, jer, znao je što će se dogoditi, bio je tamo, prošao je kroz te začarane krugove pakla, gdje se isprepliću; bol, sladak osjećaj ljubavi koja se ne gasi i tuga. Tuga što je vrijeme pretvorilo u jad i mržnju što ne može biti njegova zauvijek. Nakon svih tih godina nije više imao snage za borbu. Nije mogao pristati na to da bude sporedna osoba u njezinu životu, nije joj mogao biti prijatelj, nije mogao biti drugi, kad je ona bila prva. Bila je zauvijek prva, kao carica njegova srca, bila je prava i bila je jedina. Nije se sramio priznati to nikome. S dozom ponosa i morem sjete pričao je o njoj svima. Pričao je o ženi svog života, pričao o ljubavi svojega života. Bio je zahvalan Bogu kada je spoznao da mu je jednom davno darovana ljubav, da ju je spoznao, da ju je imao. A ako je istina da su sve prave ljubavi tužne, kako kažu pjesnici, onda je i to još jedan dokaz da je to bila prava ljubav. Tješili su ga da ima puno žena sličnih njoj. I kao u pjesmi: „Da su pri dnu čaše sve curice slične“. Da, mislio je, možda sliče jedna na drugu ali ni jedna ne sliči njoj. Nije se želio upuštati u rasprave da je ona jedina prava za njega. Nije bilo razloga za to. Ali to su ionako svi oko njega znali. Ona je bila njegova opsesija, temelj na kojem je bio sagrađen cijeli njegov život i sa kojeg se cijeli njegov život raspadao.
Bila je moja zlatna šansa, a tek sam načeo svoj krug, moj mali vjerni Sancho Pansa,
moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug...
Oni ne pričaju o njoj, a ja se ne raspitkivam,
ukrstim politru i noć, i tu i tamo na taj krst se prikivam,
već me i Dunav pretiče, moja me sjenka spotiče, al ništa me se ne tiče
i malo šta me pomjera i dotiče sem možda nje.
Đ. Balašević
I to je bilo uistinu tako. Bio je poluživ za sve ostalo. I to se sada pokazalo istinitim. Dotakla ga je nakon toliko godina, možda i jače nego prije. I to ga je uplašilo. Nije bio spreman. Mislio je da su sve(te) emocije zaspale ili čak umrle u njemu. Mislio je da je bol, ta dugotrajna razarajuća bol, uništila njegovo srce i da ono više nije sposobno osjećati ništa, a ponajmanje ne ljubav, pa čak i prema njoj. I sada dok je razmišljao o njoj pomislio je da je vrijeme učinilo njezino lice nježnijim, njezine pokrete gipkijim, njezino tijelo mekšim. Pripadala je skupini žena koje postaju bolje s vremenom. Bila je smirenija, umornija, odgovornija, ali je sačuvala dušu protkanu nježnim osjećajima djeteta, sačuvala je život i vatru. I neku divljinu, neukrotivost. Bila je spremna na avanturu, rizik i bijeg. I to ga je pogodilo. Bio je zatečen spoznajom da bi bilo lako, prelako, otići, pobjeći s njom. U novi život. Bilo bi prelako i predobro, a kada bi se otrijeznili ostala bi pustoš pregaženih duša koje bi uz put povrijedili. On to nije smio dozvoliti. Nekada je mislio da ga voli dijelom zato što je bio divlji, slobodan i buntovnik. Ali, zapravo je ona bila ta, koja je bila divlja i neobuzdana. Bila je divlja, ali prilagodljiva, bila je nemirna i nestalna kao vjetar, ali je znao da će ga voljeti zauvijek, bila je nevjerna ali odana, predavala se strašću iskusne žene i dok je bila nevina, zavodila ga je smjelo a bez ikakva iskustva. Znala je da ima moć nad njim i igrala se, a on se prepustio. Dao joj se da ga vodi i da se poigrava njime. Imala je mjeru i nikada ga nije povrijedila, sve dok nije otišla. Znao je da mora istraživati, da mora probati, da njezin duh neće nikada mirovati. U početku se nadao da će probati, da će vidjeti i istražiti svijet i ljude, da će shvatiti da ga voli i da će se vratiti. Kako su prolazile godine nada je jenjavala i ostao je gorak okus u ustima. Ipak, unatoč svoj ogromnoj boli, nikada nije ništa loše pomislio o njoj, nije se ljutio, znao je da mora otići. Žalio je samog sebe. No i to je prošlo. Shvatio je da je i on nju povrijedio, ranio i da ona možda ne bi bila uz njega sretna i mirna, da su tada ostali zajedno. I to što ga je nazvala i vratila se u njegov život, dokaz je njezine nestalnosti. U njoj su se borili anđeo i vrag, mir i nemir, želja za osvetom i pomirljivost i neograničena mogućnost oprosta, želja za avanturom i potreba da pripada ... Ona je bila ta koja je bila divlja i nitko na ovom svijetu neće je smiriti. I to je dobro. Neka bude i ona dobro. Jer upravo to što je volio kod nje, od njega je i odvojilo, i on se morao pomiriti sa tim. Da je tada ostala zatvorio bi je. Iako bi to možda bio zlatan kavez, bila bi sputana i venula bi a on nije želio biti svjedokom njezina polaganog umiranja. Znao je da joj ne može dati slobodu koja joj je trebala i koju je tražila. Svojim instinktom mladoga čovjeka, neiskvarenom i neobuzdanom prirodom spoznala je davno da ne bi bila mirna uz jednog čovjeka. I otišla je. Bio je prejak za nju. Znala je da bi imala sve, da joj ništa ne bi nedostajalo, ali ona nije željela sve, željela je slobodu. Vjetar se ne može vezati. Istom onom sigurnošću kojom je znao da će je voljeti do kraja života znao je i da nije gotovo. I da nikada neće biti gotovo. Epizode će se ponavljati, ljubav se obnavljati, sama od sebe ili uz njihovu pomoć. Ništa nije moglo spriječiti ostvarenje te ljubavi. I nitko. Pa čak ni oni. Te svete ljubavi koja je preživjela godine, iskušenja, teškoće, nemire.... I ta ga je pomisao umirila i za sada mu je to bilo dovoljno. Moralo je biti dovoljno, pomislio je s dozom ogorčenja. Dolazila bi povremeno i obavila operaciju na njegovom srcu. I tada bi nestala. Ono što je najgore od svega, nikada nije otišla. Htio je pobjeći od nje, htio se sakriti od sebe, ali nije imao kuda. Bila je neodvojiv dio njega. Bio je muškarac nesposoban voljeti dva puta. Bio je samo njezin. Zauvijek. Mrzio je tu svoju slabost. Bio je slab na nju. Samo na nju. Nikada nije prežalio što je otišla. Znao je da je pogriješila i ona je to znala. Ali ona je to shvatila prekasno. Jednostavno prekasno.

| komentari (3) | print | # |

utorak, 15.05.2007.

K O R A C I

Ovo je blog sa dijelovima priče KORACI.
Ona još nije objavljena. Moje je djelo.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima...
neminovna je.

| komentari (1) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

KAŽEŠ DA TI NEKAD IZGLEDAM KO DUNAV